Eto, skoro 18 sati (po lokalnom vremenu) u San Salvadoru, glavnom gradu El Salvadora čiji su gradovi redom imenovani po svecima ili drugim bogougodnim ljudima. Verni ljudi, nema šta. Svašta sam danas video, zahvaljujući dobrim domaćinima ali o tome kasnije...
Let od Frankfurta do Madrida krajnje dosadan. U stvari, uzimajući dužinu mojih nogu i razmak između sedišta bilo je krajnje zanimljiv. Tri sata provedenih sa nogama sklupčanih skoro do stomaka mora da bude zanimljivo. Grčevi se podrazumevaju a povremeni jauci zbog istih su kod saputnika izazivali sumnje da mi se piški ali da ne znam da u avionu postoji wc. Jedina svetla tačka u ovom delu putovanja je jedina "slatka" stjuardesa u floti ružnih i nepristojnih, koju sam mestimično smarao dok je bezuspešno pokušavala da čita svoj omiljeni šareni magazin u delu za osoblje.
Madrid. Divnih 2 sata izmedju letova i sat i 20 minuta vožnje liftovima, vozom, brzom trakom i hodnicima. Ukrcavanje koje kasni 45 minuta. Španci. Počinje Americas - "opušteno, gde se žurite". Madrid - San Jose (Costa Rica). Booooring. Stjuardese su više vremena provele džonjajući nego služeći i u pomoći pa su se putnici snašli, provalili štekove hrane i pića pa se sami služili. Kapetan u više navrata pokušavao da smiri masu da ne pojede i delove aviona paleći znak "seat belts on" ali bezuspešno.
San Jose, Costa Rica. Slećemo na 10 min od zatvaranja kapija za sledeći let. Parking aviona traje 8. Trčanje do gejta traje minut i 45. "Izvinite, da li je ovo let za San Salvador" traje 16 sekundi. Dovoljno da propustimo let i neplanirano ostanemo u Joseu. Bez obzira na priče o neljubaznost IBERIA transa dobijamo karte za taxije i smeštaj u hotelu sa 5 zvezdica. Hmmm...Pa sad. Spavao sam u mnogo boljim hotelima koji su imali po tri zvezdice. Pivo u baru - domaće 2.5 dolara. Pola litre vode - 3 dolara. Internet za 24h 10 dolara. Internet za pola sata 5. Kad sam već tu: "Prodajem kartu sa kodom za internet kafe u Hotelu sa 5* u San Joseu. Povoljno. Ostalo 7 minuta. Cena po dogovoru". Ništa nismo čornuli iz sobe, čak se nismo ni šepurili po kožnoj garnituri u sobi. Boooriiiing...Odlazak iz hotela u 4 ujutru. Vožnja sa ludim taxistom koji prelazi rupe po autoputu sa 140 na sat kao Scotty kroz warp 3. Laganica. Imigraciono na aerodromu. Užas. Popuni 1. dokument, popuni drugi, potpiši, razgovaraj rukama, smori se na check-inu jer gospoja iza pulta kulira i kuca obazrivo da ne bi pokvarila manikir. Avion. Odokativno veoma vidljivo da je zadnje levo krilo aviona odvaljivano pa naknadno lepljeno-vareno pa premazano za 25 nijansi pogrešnom bojom od originalno bele. Spooky. Kapetan koji ulazi nakon putnika i pri tome smara svako žensko čeljade. Žene vole oficire, mada je ovaj podbacio u svojoj muževnosti jer su mu falili brkovi. Da nisu, svašta bi bilo.
San Salvador. Majstori su zalemili krilo, svaka im čast. Znaju posao, odma` se videlo po varu. Imigraciono i ponovo smaranje sa službenicima koji ne znaju ni reči engleskog. Ne lezi vraže, znam ja španski i sve fraze koje su potrebne da bi se reklo "hvala". Trideset minuta na imigracionom, bleda lica od nespavanja i vrlo česti naleti smeha od staffa na aerodromu. Naravno, kako službenik ne govori engleski a naš španski je na nivou minusminusminus bejzika par puta je pokušao da napiše šta hoće da nas pita. Da, pisao je na španskom. Razlike, drastične. U jednom trenutku sam hteo da ga pitam gde su vešala i da li smo pogodili slovo koje fali. Posle 28 minuta napokon neko od službenika ko govori engleski. Kaže da možemo da dobijemo vize samo na mesec dana bez obzira što je mister ambasador u Berlinu lično napisao da imamo vize za godinu dana sa mogućnošću ulaska i izlaska iz zemlje kad nam se prohte. "But you can see in passport that we have a multiple entry visas for a year". "Yes but month is a maximum". "Hmm maye it is but this is signed by the MInistry of foreign affairs od El Salvador". "Yes but you have to go into the immigration office and try to renew them, not later then 20 days". "Whatever bate, samo nas pusti da idemo da spavamo". Pustio. Ovde, naravno nije potrebno reći da je prvi službenik, kada je video naše vize otišao do drugog, ovaj do trećeg, pa do četvrtog pa zajedno kod petog, pa onda najverovatnije kod šefa smene jer se očigledno prvi put sreću sa vizom u srpskom pasošu koja važi godinu dana. Mašala. Danas smo nešto naučili i probili led svim budućim turistima u El Salvadoru. Bienvenudo. A onda konačni šok. Customs. Ljubazni čikica, kome se preda pasoš i papirić sa glupim pitanjima, koji to odgleda onako ovlaš a onda kaže: "press the button". Whatever. Stojim tako ispred semafora sa dve boje, naravno. Gore crveno, dole zeleno i ispod dugme. Semafor ugašen, pružam prst ka dugmencetu ispod, pritiskam. Sekund, dva i odjedanput kao da ga je sam čika upalio na zelenoj strani semafora pojavljuje se svetlo i svetleći natpis "Pass". Fak. Još jednu igricu sam obrnuo. Šta dalje?
No comments:
Post a Comment